Računovodstveno gledište nabave i održavanja građevinskih objekata

Računovodstveno gledište nabave i održavanja građevinskih objekata

Priznavanje, mjerenje, nabava i računovodstveni tretman građevinskih objekata uobičajen je slučaj raspolaganja imovine u poslovanju poduzetnika. Takav segment dugotrajne imovine u financijskim izvještajima poduzetnika predstavlja materijalnu imovinu poduzetnika. 

Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (HSFI) 6 – Dugotrajna materijalna imovina te Međunarodnim računovodstvenim standardima (MRS) 16 – Nekretnine postrojenja i oprema uređeno je računovodstveno praćenje građevinskih objekata koje se u financijskim izvještajima klasificira kao dugotrajna imovina. 

Da bi poduzetnik ovu imovinu mogao priznati u svojim financijskim izvještajima, prema standardima mora se zadovoljiti definicija dugotrajne materijalne imovine koja nosi tri slijedeće značajke:

  • namijenjena za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba ili usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, i
  • koja se očekuje koristiti duže od jednog razdoblja
  • ona imovina koja je namijenjena za korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu aktivnosti poduzetnika.

Prema računovodstvenim propisima granica svrstavanja predmeta i imovine u „dugotrajno“ i „kratkotrajno“ je dvanaest mjeseci. Ipak, u praksi se događaju situacije u kojima je takav propis često teško primijeniti i vremenski razgraničiti. S obzirom na to da računovodstveni standardi definiraju samo vremenski kriterij za klasifikaciju imovine, a ne i vrijednosni, potrebno je poslužiti se poreznim propisom. Tako je Zakonom o porezu na dobit, uz vremenski kriterij za klasifikaciju određene dugotrajne imovine, definiran i onaj vrijednosni. Naime, dugotrajnom materijalnom i nematerijalnom imovinom smatraju se stvari i prava čiji je pojedinačni trošak nabave veći od 3.500,00 kuna i vijek trajanja duži od godinu dana. Iz toga proizlazi da se pod pojmom kratkotrajne imovine podrazumijeva imovinu čiji je pojedinačni trošak nabave manji od 3.500,00 kuna. Tako bi u slučaju da poslovni subjekt ima imovinu čiji je pojedinačni trošak nabave do 3.500,00 kn, a vijek trajanja iste dulji od godine dana, subjekt tu imovinu klasificirao kao dugotrajnu imovinu, te bi prema spomenutom članku 12. Zakona o porez na dobit kod umanjenja vrijednosti priznavao amortizaciju. 

Trošak nabave nekog predmeta dugotrajne materijalne imovine treba priznati kao imovinu ako i isključivo ako:

  1. je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi povezane s imovinom pritjecati poduzetniku, i
  2. se trošak imovine može pouzdano izmjeriti.

Dio koji će donositi najviše pitanja vezanih uz klasifikaciju ovakve vrste imovine je kada se ti oblici imovine sastoje od značajnih dijelova, pa se u tim trenutcima postavlja pitanje njihova evidentiranja koje može biti ili povećanje već postojeće imovine ili knjiženo kao odvojena (zasebna) imovina. Naravno takav različiti tretman priznavanja sa sobom povlači i različiti tretman ispravka vrijednosti imovine gdje bi u tim slučajevima u skladu s time se navedena imovina trebala amortizirati odvojeno od imovine u koju je ugrađena (postavljena) ili zajedno sa imovinom koja već postoji u knjigama poduzetnika. 

Dugotrajna materijalna imovina početno se mjeri po trošku nabave koji uključuje:

  1. nabavnu cijenu, uključujući uvozna davanja i nepovratne poreze nakon odbitka trgovačkih popusta i rabata,
  2. sve troškove koji se izravno mogu pripisati dovođenju imovine na mjesto i u radno stanje za namjeravanu upotrebu,
  3. početno procijenjene troškove demontaže, uklanjanja imovine i obnavljanja mjesta na kojem je imovina  smještena,  za  koje  obveza  za  poduzetnika  nastaje  kada  je  imovina  nabavljena  ili  kao posljedica korištenja imovine tijekom razdoblja za namjene različite od proizvodnje zaliha tijekom razdoblja.

U nabavnu vrijednost uračunavaju se samo oni troškovi koji su u izravnoj vezi s dovođenjem imovine u radno stanje, odnosno do njezine potpune funkcionalnosti. 

Nakon početnog utvrđivanja vrijednosti, građevinski objekti mogu se iskazivati prema:

  1. metodi troška
  2. metodi revalorizacije

Odabirom metode troška nabave prilikom naknadnog mjerenja, vrijednost se iskazuje prema nabavnoj vrijednosti smanjenoj za akumuliranu amortizaciju. Obračun amortizacije moguće je provoditi koristeći tri metode: linearnu, metodu opadajućeg salda i funkcionalnu metodu. Odabirom bilo koje od spomenute tri metode, društvo je obvezno pridržavati se i pravila iz članaka 12. Zakona o porez na dobit. 

Kod odabira metode revalorizacije nakon početnog priznavanja imovine, dugotrajnu materijalnu imovinu čija se fer vrijednost može pouzdano mjeriti poduzetnik može iskazati po revaloriziranom iznosu, koji čini njegova fer vrijednost na datum revalorizacije umanjena za kasniji ispravak vrijednosti i kasnije akumulirane gubitke od umanjenja. Važno je metodu revalorizacije provoditi redovito kako se knjigovodstvena vrijednost ne bi značajno razlikovala od one do koje bi se došlo utvrđivanjem fer vrijednosti na datum bilance. Fer vrijednost podrazumijeva cijenu koja bi bila ostvarena prodajom neke stavke imovine ili plaćena za prijenos neke obveze u urednoj transakciji među tržišnim sudionicima na datum mjerenja.

Građevinski objekti mogu se nabavljati na tri načina:

  • vlastitim financiranjem
  • financiranjem iz tuđih izvora
  • zamjenom druge imovine

Održavanje, odnosno pregledi, popravci i zamjene dijelova nužni su kod većine građevinskih objekata, a sve s ciljem ostvarivanja jednake ekonomske koristi utvrđene prilikom početnog evidentiranja te imovine. Svi troškovi koji nastanu po navedenoj osnovi podrazumijevaju troškove redovnog održavanja dugotrajne materijalne imovine. 

Troškovi redovnog održavanja ne priznaju se u knjigovodstvenu vrijednost, već se isti priznaju u računu dobiti i gubitka kako nastaju. S obzirom na to da troškovi redovnog održavanja uglavnom podrazumijevaju troškove rada i potrošnog materijala te troškove sitnih dijelova, svrha rashoda se obično opisuje kao „troškovi popravaka i održavanja” pojedinih dijelova imovine. 

ZAKLJUČAK

Prateći računovodstvene standarde u nabavnu vrijednost građevinskih objekata važno je uključiti sve troškove koji su u izravnoj vezi s nabavom te imovine. U prvom redu to je kupovna cijena po računu dobavljača te troškovi pripreme i njima slični troškovi. S druge strane troškovi tekućeg održavanja uključuju manje popravke i zamjene potrošnih dijelovi i u pravilu se iskazuju kao troškovi razdoblja. Dok je važno za spomenuti kako troškovi investicijskog održavanja nastaju u duljim vremenskim razmacima (primjerice svake dvije, tri ili više godina) i također se iskazuju kao troškovi razdoblja. Na kraju u poslovnim knjigama društva može doći i do zamijene značajnih dijelova gdje se takvi računi trebaju uključiti u vrijednost te imovine ako se tom zamjenom produljuje vijek uporabe sredstva, povećava kapacitet i kvaliteta i smanjuju troškovi.